Prva priča mladenaca

“Ne moram ni spominjati da bi bili milijunaši da smo skupljali po kunu svaki put kada nas je netko pitao za vjenčanje. Prestali su tek nakon deset godina, jer su smatrali da smo izgubljeni slučaj. Upravo za 10.godišnjicu odveo me je u Barcelonu koju obožavam i zaprosio. Naravno da nisam ništa ni slutila jer smo se oboje prije toga složili kako bi to bilo vrlo prozirno od njega i kako uopće ne bih bila iznenađena. Na kraju sam bila i više nego iznenađena.”

Naša priča započela je prije 15, odnosno sada već i 16. godina. Upoznali smo se davne 1998.  na nekom tulumu zajedničkog prijatelja. Sve je započelo sasvim slučajno i nitko od nas se nije nadao da će iz svega nastati prijatljstva, a kamoli love story. Ja sam došla s prijateljicama i glumile smo ful cool cure. Budući da skoro nikoga na tulumu nismo poznavale predstavljale smo se drugim imenima i pravile se da smo iz Austrije. Naravno da smo natucale „njemački“ no naše natucanje ionako nitko nije razumio . Nama je to sve bilo vrlo zabavno i smiješno.

No, što se moglo i očekivati od 4 neozbiljne cure u istim svemirskim plavo srebrnim čizmama koje su mi i dan danas prevelike za 3 broja. Drugi dan smo čule da smo napravile pravu pomutnju na tulumu, našem zajedničkom prijatelju uopće nije bilo jasno o kome i o čemu se radi. I tu je sve započelo. Počeli smo se intenzivnije družiti, izlaziti, postali smo svi pravo društvo. U početku smo nas dvoje bili kao pas i mačka. On je mislio da sam umišljena i razmažena, a ja pak da je on djetinjast i s druge planete.

Na kraju se ona poslovica „tko se tuče taj se voli“ ispostavila istinitom. Iako smo bili vrlo mladi i naivni, uspjeli smo prebroditi sve prepreke i iskušenja, završili smo fakultete, pronašli, promijenili poslove, prijatelje, počeli živjeti zajedno, putovali, tulumarili i što je najvažnije konačno odrasli.

Ne moram ni spominjati da bi bili milijunaši da smo skupljali po kunu svaki put kada nas je netko pitao za vjenčanje. Prestali su tek nakon 10.god.jer su smatrali da smo izgubljeni slučaj. Upravo za 10.godišnjicu odveo me je u Barcelonu koju obožavam i zaprosio. Naravno da nisam ništa ni slutila jer smo se oboje prije toga složili kako bi to bilo vrlo prozirno od njega i kako uopće ne bih bila iznenađena. Na kraju sam bila i više nego iznenađena. To je ono što najviše volim kod njega, uvijek me iznenadi,bilo u dobrom ili lošem smislu. No i nakon toga uvijek smo nekud jurili, imali obaveza i nikad dovoljno vremena za planiranje.

Kada smo si konačno sve u životu posložili, nabavili psa i shvatili da ne postoji više od toga odlučili smo isplanirati vjenčanje. Obitelj je očekivala samo formalnu svečanost kod matičara jer sve drugo bi bilo glupo jer smo bili više od 10 god u vezi. No mi smo se odlučili za sasvim suprotno. Čovjek bi očekivao da će se nakon toliko god veseliti no svi su zapravo bili šokirani. Zar nam to zbilja treba ?! No mi smo odlučili, htjeli smo napraviti pravu feštu za naše prijatelje i najbliže. Moram reći da sam inače perfekcionist i da volim da stvari budu onako kako sam si ih zamislila stoga je i planiranje trajalo skoro 2.god. Počeli smo tražiti salu za vjenčanje i ne moram ni reći da smo prošli Samobor, Zagreb i cijelu tu okolicu.

Svakoj sam našla zamjerku, dok na kraju nismo naišli na Divlje vode. Prekrasna, osunčana sala, okružena prirodom, životinjama u sklopu koje se nalazi hotel, idealno za goste iz inozemstva i za one koji će prenoćiti zbog čašice više. Savršeno. Voditelj Božo nas je srdačno primio, pozvao na probnu večeru s kumovima, društvom, zapravo s kime god želimo i da vidimo uživo kakve svadbe priređuju. Moram reći da je sama ta probna večera bila svadba u malom i da mi je žao vremena potrošenog na obilaske dok su mi Divlje vode bile ravno pred nosom. Dileme više nije bilo. Imali smo salu, trebao nam je bend, 2 najvažnije stvari. Prvotno smo htjeli vjenčanje u lipnju no ispostavilo se da su i sala i bend bili zauzeti. Nakon mukotrpne potrage pronašli smo i savršen bend Beattu. Budući da smo izabrali najbolje, bilo je teško pronaći termin koji bi im zajednički odgovarao. Jedini slobodan termin prije zime bio je 11.listopad. Nisam bila oduševljena no pomirila sam se s time da ne mogu utjecati na vrijeme i da mi zapravo godišnje doba nije bitno jer imam super salu i bend, zapravo ono najbitnije.

Podjela je bila jednostavna. Suprug je bio zadužen za hranu i muziku, a sve ostalo je bilo na meni. Budući da sam totalni „control freek“ i nisam ništa htjela prepustiti slučaju,mjesecima prije sam naručivala stvari preko interneta. Kolege su mi se smijale jer mi je ured postao pravo skladište cirkona, trakica, balona i sličnih gluposti koji su svakodnevno stizale na uredsku adresu. Ideja je krenula od cvijeta ranunkule, odnosno same haljine.

Haljinu iz snova tj. kreatora Mihana Momossu sam našla preko interneta, dogovorila sastanak, prvo u Zagrebu na Dreft fashion weeku, a zatim u Novom Sadu. Naravno da mom suprugu nije bilo drago no ispostavilo se da smo uživali u tom malom prekrasnom studentskom gradu i zaključili da ćemo tamo češće navraćati. Sve je moralo bilo stilski u skladu haljine, od revera,ukrasa, pozivnica,cvijeća pa do ubrusa. Većinu stvari sam odlučila raditi sama i uz pomoć kume jer naravno nisam bila sigurna da će to drugi odraditi kako treba. Pametovala sam oko svega i izluđivala sve oko sebe. Božidar je zaista imao puno strpljenja sa mnom i hvala mu na tome. Znam da nije lako sa mnom. Ispunio je sve moje želje, od duplih stolnjaka koje su prekrivale noge od stolova, do micanja vješalica, stolova, spremanja razno raznih stvari u skladištu dan prije, svjetlosnih efekata,dima, konobara, apsolutno svega.

Budući da smo imali puno nekih sitnica, poput foto bootha za slikanje, prskalica, posebne slike dojmova mučilo me što ja fizički nisam mogla biti tamo i vidjeti kako će sve to biti složeno. Napisala sam im upute, nacrtala svoju viziju i ispoštovali su svaku moju želju. Rijetko kada kažem da sam sto posto zadovoljna, no ja sam tada bila i više nego zadovoljna. Svaki predmet, ideja su bili ispoštovani i sve je bilo točno na svom mjestu, do najsitnijeg detalja.

Kumovi su nam priredili pravo iznenađenje, organizirali su posebnog gosta, Zdravka Škendera. Priča o njemu potječe još iz studentskih dana kada mi ga je kuma „obećala“ za vjenčanje no tko bi se zaista tome nadao. Još i danas mi nije jasno kako su to uspjeli bez našeg znanja. Božidar i cijelo osoblje su se maksimalno potrudili da olakšaju njegov dolazak što nije bilo lako s obzirom na invalidska kolica. Hrana je bila savršena, bilo je tu svega, no ono što je mene najviše ljutilo je bila sarma umjesto vinskog gulaša koju je u zadnji čas na meni stavio moj suprug. Jer ne mogu ići po vjenčanicu u Novi Sad i onda jesti sarmu koju jedem svako malo kod bake na vlastitom vjenčanju. No dogovor je bio dogovor. Danas većina naše vjenčanje pamti po odličnom provodu i genijalnoj sarmi.

Cijelu tu našu bajku  zabilježio je genijalan fotograf Frano iz Gle Fotke i njegova video ekipa. Njega smo posebno „namučili“ i fotosešnom u Rovinju. Mogla bi ja tu još napisati svašta no poanta je da smo se svi odlično zabavili i da sam ja na kraju svega bila zadovoljna. Mogla sam reći da nemam zamjerki. Svi oni koji me dobro poznaju znaju kako je to rijetko. Godinu dana kasnije naš život postao je bogatiji za još jednoga člana, bebu Korinu.

Priče mladenaca

Prva priča mladenaca